Iskustvo jednog Roka

Iz rodnog Imotskog Roko Rebić (26) doselio je u Zagreb, upisao se na Višu školu informacijske tehnologije, pronašao honorarni posao i pun elana predao se studentskom životu. No, jedva je prošla godina kada su se pojavile čudne 'epizode': zaspao bi na neočekivanim mjestima i u čudnim pozama (pa i stojećki, naslonjen na zid) i budio se nakon 10 do 15 minuta, nesvjestan što mu se dogodilo. Roditelji su mu govorili da je premoren od studija i posla, a on nije znao što da misli sve dok se prije tri godine nije nakupilo toliko 'epizoda' da je odlučio potražiti pomoć:

- Otišao sam u bolnicu na pregled, a ondje su prvo posumnjali na epilepsiju, a nakon obrade čak i na multiplu sklerozu. Obje su me dijagnoze zastrašile, a lijekovi koje sam dobio bili bez efekta. I dalje sam po nekoliko puta dnevno padao u san, pa sam prestao odlaziti na predavanja, a zatim i odustao od fakulteta. Onda sam se prije godinu i pol vozio s tatom u njegovom autu kad mu je na mobitel stigla poruka. Zamolio me da je pročitam, a ja sam zaspao nakon par riječi. Kad sam došao k sebi, tata mi je rekao da sad vidi kako nisam premoren, nego vjerojatno imam narkolepsiju, bolest o kojoj do tada nisam imao pojma. On je to prepoznao jer je od narkolepsije obolio i njegov kolega, liječio se i stanje mu se popravilo. 'Idi doktoru čim dođeš u Zagreb', rekao mi je, a ja sam ga poslušao. Na internetu sam potražio simptome narkolepsije i potom otišao u Vrapče, u Centar za poremećaje spavanja.

Odmah su me primili i započeli s obradom, koja je pokazala da je tata imao pravo. Imao sam sve simptome narkolepsije jer sam, uz epizode spavanja, patio i od katapleksije zbog koje su me mišići prestajali "držati" pa bih klonuo ili bi mi se, zbog kakvog pozitivnog ili negativnog uzbuđenja, grčili mišići na licu zbog čega nisam mogao disati. Najgore su mi bile noćne more i halucinacije zbog kojih mi se pričinjalo da je netko u stanu ili u ormaru. Ili sam se znao probuditi i ležati u krevetu, a da se nisam mogao pomaknuti.

Sve je to karakteristično upravo za narkolepsiju stoga mi je postavljena dijagnoza i dobio sam terapiju. Moram priznati da sam, barem što se naglih zaspivanja tiče, mnogo bolje jer se, umjesto tri do četiri dnevno, sada dogodi samo jedno. Radim kao konobar i moj šef razumije moja ograničenja te mi je velika potpora. No, zbog noćnih mora i halucinacija sam neispavan i nemam snage, a povremeno izgubim i volju za išta kada pomislim da mi se život sveo na posao, spavanje i jelo. Nedavno sam svog liječnika, dr. Domagoja Vidovića, pitao hoću li ikada moći voziti auto, a on mi je odgovorio potvrdno. Također je naglasio da ću uz redovito uzimanje lijekova moći živjeti normalno, uz ograničenja koja mi je nametnula bolest. Njegova uvjerljivost pobudila mi je nadu i nje se sada čvrsto držim.